среда, 07. септембар 2016.

Dokazi kontinuiteta u narodnoj nošnji, duhovnim i pogrebnim običajima, polifoniji, tetoviranju, narodnim predanjima...



1.
Irma Čremošnik (1916.-1990.), slovenska arheologinja , "Nošnja na rimskim spomenicima u BiH, 1963.", u toj analizi nošnje na rimskim spomenicima zaključila je da su se dijelovi "autohtone nošnje naših ilirskih plemena očuvali... najzad, kroz vijekove i do danas: tako se opanci nose u svim našim krajevima, maramu na glavi istog oblika nose i danas žene u Hercegovini (i ostalim jugoslavenskim zemljama), kapuljaču - cucullus - nose svi pastiri, a u Hercegovini je i danas poznata duga i kratka kapuljača; poludugu košulju širokih rukava slično dalmatici, nose žene u Bosni, uske hlače sa tozlucima nose muškarci u Primorju i Hercegovini. Možda bi detaljnija uspoređenja današnjih narodnih nošnji sa autohtonom nošnjom naših Ilira u rimsko doba dala i više analogija"
Zorislava Čulić (1920 -1997.), etnolog (Prilog proučavanja elemenata starobalkanske kulturne tradicije u narodnim nošnjama BiH, 1966.): „Tako je do sada konstatovano da je ličko-dalmatinska crvena kapica , koja se nosi i u zadapdnoj Bosni, analogna kapi iz željeznog doba nađenoj u Komoplju u Lici, kao i izvestan broj ženskog nakita iz preistorijskih nalazišta. Dalje valja spomenuti „toke“ sa srebrnim pucetima u muškoj nošnji BiH, koje odgovaraju nekoj vrsti pancira od metalnih pucadi kakav je nađen u jednom ilirskom grobu na Glasincu. Za pastirsku kabanicu sa kukuljicom također su konstatovali neki naučnici da je ostatak stare balkanske nošnje, a također i za „struku“ s kojom se ogrću u hladne dane ne samo pastiri nego i svi ljudi u planinskim krajevima na području dinarske etničke zone“ O prikazima ženskih nošnji na stećcima: „Među njima ima samo jedna na kojoj se vide nabori u donjem delu, dok su sve ostale prave i bez nabora. Po svom obliku i po tome kako su opasane i kako padaju do zemlje, ove haljine na stećcima mnoga podsjećaju i na dalmatiku i na našu dinarsku košulju. Karakteristično je također i to dase ove predstave figura u spomenutim haljinama nalaze najviše i uglavnom na stećcima iz naših dinarskih krajeva: Stoca, Konjica, Duvna, Mostara, Kupresa, Trebinja, Kalinovika, Bileće, Imotskog, Gornjeg Hrasna, a ima ih i iz okolice Nikšiča i iz Dalmacije. Dakle, sa tereitorije na kojoj na kojoj je bila poznata dalmatika, i na kojoj obitava naša dinarska košulja.... Među druge delove odeće koje nose žene u dinarskim krajevima preko košulje spada suknena duga haljina; ona je razrezana sasvim spreda i skopčava se samo u gornjem delu, a negdje se samo opasuje, bez zakopčavanja.... možemo konstatovati da je postojao izvestan kontinuitet u upotrebi odeće...“
2. Tetoviranje kao narodni običaj od davnina u južnoslavenskom narodu je jako zastupljeno, poglavito u BiH gdje je to još živo, još jedan dokaz o kontinuitetu od antike potvrđuje grčki geograf Strabon koji kad piše o Japodima, tvrdi da se i oni tetoviraju kao i ostali Iliri i Tračani, što je potvrdeno otkricem igala za tetoviranje u ilirskim grobnim humcima u BiH.
3. Kontinuitet ilirskog kulta Lara, za koji je polihistor Ćiro Truhelka dokazao da se radi o Krsnoj slavi, dakle to je ilirski kult koji se samo preimenovao dolaskom kršćanstva, i koji je zastupljen jedino na prostoru Dalmacije, BiH i Srbije, a manjem obimu u Makedoniji i Bugarskoj u ostalim kršćanskim zemljama taj je običaj nepoznat ili je nestao.
4. Naš kontinuitet je vidljiv i u polifonijskoj narodnoj glazbi za koju sarajevski etnomuzikolog Cvjetko Rihtman (1902.-1989.)tvrdi da je u našem narodu prisutna od antike (O ilirskom porijeklu polifonih oblika narodne muzike BiH)
5.
Narodna predanja kao dokaz naše autohtonosti... Ako naš stari i neuki narod pamti ilirske kraljeve i rimske careve, to znači da je naš jezik ilirski oduvijek isti, jer samo nam Iliri mogu govoriti o njima, jer narodna predanja se ne prevodu i ne predaju drugom narodu. A to su brojna predanja o ilirskim kraljevima, rimskom carstvu, odlasku naših mladića rimske legije, rimskim carevima našeg porijekla Trajana, Galerija, Dioklecijana, Konstantina... tu su i epske pjesme o kraljici Teuti i caru Dioklecijanu...
6.
Tu su i pokapanja pod kamene gromile-grobne humke iz brončanog doba čiji se kontinuitet nastavlja i u srednjem i novom vijeku gdje je već taj običaj dosta oslabio, a da grobne gomile nisu samo od nekih Ilira neslavena, nego da je to običaj slavenskih Ilira dokazuju nalazi istih humaka s paljevinskim grobovima u Njemačkoj, gdje je dokazano da su to slavenske grobne gomile .
7.
Nitko nikad nije zapisao postojanje nekih neslavenskih Ilira od ranog srednjeg vijeka do novog vijeka, nije zabilježeno niti jedno takvo pleme, južni Slaveni su oduvijek označavani Ilirima i nitko drugi.









Најлакши начин до зараде на интернету икада:





Нема коментара:

Постави коментар